90 min.

Come as you are, as you were,
As I want you to be
As a trend, as a friend, as an old memoria

And I swear that I don't have a gun
No I don't have a gun…

(Kurt Cobain)

Bilo mi je tuzno, tu, na groblju Sveti Marko, dok sam gledao Jasnu.
Nisam je pokusavao tjesiti, to ne pomaze. Cak sam joj rekao da kaze nesto ocu,
da poprica s njim, da mu se izvini sto nije mogla doci prije jedanaest godina na sahranu,
da se isplace jako, sto jace, jer to pomaze… A ja sam se udaljio dvadesetak koraka, veoma zadovoljan sto sam, mada neplanirano, na njeno jutrosnje nagovaranje ,
ipak odlucio da je pratim.
Na izlazu pristaje da se prosetamo gradom.U pocetku je odbijala,
strahujuci da bi mogli sa nekim zavrsiti u nekakvoj kafani sa muzikom,
a ovaj dan je posvetila uspomeni na svog voljenog oca.Moji argumenti da je tri i dvadeset popodne, da je plus cetrdeset i da nema sansi da nekoga sretnemo,
razuvjerili su njene slutnje.
Usli smo u bus ispred “Lesnine” i bili smo jedini putnici. Posto mi je tabla sa destinacijom nepoznata, pitao sam sofera da li idemo kroz centar, a on mi je ljubazno objasnio
da svi autobusi na ovoj strani gdje smo usli, prolaze kroz srediste grada!

Iskocio sam na plocnik ispred “Poste”, rasirio ruke s dlanovima ‘up’ i rekao obicnim,
normalnim glasom ‘Dobar dan!” Moj prvi feeling susreta s Banjalukom
je poput susreta sa ‘trebom’, s kojom sam prekinuo prije dvanaest godina.
A bili smo u velikoj ljubavi.
Mjerkamo se kao da hocemo da proniknemo koliko smo se promjenili za ove godine.
Ona mi laska , dok prolazimo pored Parka, Malog Snacka i Expresa, 'da se ja nisam', da se ‘dobro drzim, da sam isti’! Nasmijala se kad sam joj uzvratio kompliment bas na prelazu kod Ferhadije. Nastavili smo pored Sukrije Palasa, Boske i kroz Gospodsku.
Asfalt se topio, cetiri i pet..
Kao twilight zone, ovako bez ljudi, rece Jasna, dok smo svracali
kod Sakiba u Zanatski na spricer. Na izlazu, nazad prema Gospodskoj,
osjetio sam da nam ponestaje ideja za setnju.

A onda kod opstine, kao grom u pasijem popodnevu, neko uzasno glasno ‘prozva’ moje ime. Okrenuh se i cujem …“Pa gdje si buraz!!! Sta ima!!!? Prepoznah Sikija.
Nikada se nismo intezivno druzili, ali smo kroz zivot u gradu bili taman
toliko dobri da je u uz “kakav si” uvijek dolazilo bas “buraz” ili “haveru”.
Dok se pozdravljamo, vrijeme je stalo, pita nas hocemo li doci veceras “kod Ljevara”,
tamo se "kaze skuplja gradska raja…..pa se izmakne korak i....”Joooj..vidi Shexa.."!
Gledam ga, smijem se, a on nema pojma da ja sada ulazim u cafe “Ring”,
on nema pojma da sam tek sad spoznao gdje sam.
Nema pojma da me je upravo on tog casa vratio u Banjaluku.

Grad je definitivno u ljudima. Zato mi nemojte vise uvrijedjeno pisati kako je
nasa vibra da su ”tamo seljaci i papci, a ovdje na kajaku gospoda i raja”.
Jer ja sam evo danas bio u Banjaluci, jer sam danas vidio Sikija!
Bez njega, bez ljudi koje prepoznajem na ulici, bez drugova iz djetinjstva,
bez raje koja vise ne stanuje ovdje, moj rodni grad mi izgleda kao lijepa
djevojka u svjetlucavoj haljini balkanskog modnog kreatora,
sa ‘sumnjivim’ donjim rubljem. Ali gdje god da se sretnem s mojim sugradjanima,
ljepsi mi je i od Nerme Hunine i praskih i venecijanskih i pariskih ljepotica,
jer uz ljepotu donosi radost, nama, koji se toj ljepoti znamo diviti..

Zato i nismo tako emotivno dozivjeli tablu na prijedorskoj cesti,
sto pokaza da je grad iza nas. Deset minuta je do pet.
Ujutro idemo za Njivice..